KNJIŽEVNI LIST
BALADA IZ PREDGRAĐA
priča
Marko Šiklić
Sastav koji je pred vama osvojio je prvo mjesto na ovogodišnjem županijskom natjecanju Literarnih, dramskih i novinarskih sekcija u srednjim školama Šibensko-kninske županije 11.veljače, 2010. u Šibeniku i kao takav je upućen na držanu LIDRANO smotru koja će se održati u ožujku, također u Šibeniku.
Marko Šiklić maturant je ekonomskog smjera u našoj Školi
Kad je umro naš stari susjed, bila je jesen. Kesteni su još uvijek širili svoje krošnje poput paunova, a zrna grožđa u dozrelim vinogradima čekala su da se pretoče u vino.
Samo je dosadna kiša kvarila idilu toga dana. Kao da je i nebo plakalo za osamljenim starcem. Ili je ono plakalo baš zato što nije imao tko drugi?! Stari Ivan je živio i umro sam.
Ja sam bio prvi koji je vidio njegovu smrt. Drhtavim glasom pozvao sam oca. Dok je on već išao po pomoć, ja sam na polici u kutu spazio jednu staru požutjelu omotnicu. Bila je naslovljena samo na jedno ime: Ljubica, Zagreb. Ravan rukopis, klasično oblikovana slova odavala su sređena čovjeka. Nervozno sam otvorio pismo i počeo čitati.
Bila je to čitava životna priča našega susjeda. Bila je to priča o jednoj nesretnoj ljubavi, o Ljubici koju je Ivan volio, o Ljubici koju je rijeka života odnijela u drugi kraj, za koji je mislila da će joj donijeti više sreće nego ovaj ovdje, njen rodni mali Drniš. Svu svoju bol i tugu Ivan je sročio u riječi, riječi pune čežnje i suza. Nikad se nije ženio, nije imao djece. Samo bi s proljeća stalno brao ljubičice govoreći: „To je moj najdraži cvijet.“ Tad bi mu lice prekrila sjeta, a pogled bi odlutao u jednu davno izgubljenu mladost.
Pismo je završavalo: Ljubice moja, cvijete moj neubrani, zašto si otišla bez riječi, bez pozdrava, bez zbogom?! Ipak ti ništa ne zamjeram. Toliko te volim. Znam da ću uvijek biti sam, znam da ovo pismo nikad neće biti poslano, ali znam da je jednom plamen ljubavi snažno grijao moje napaćeno srce. Taj plamen si bila ti. I kada umrem, želim samo jedno: Neka na mome grobu počiva samo mali struk ljubičica.
Pročitao sam u dahu Ivanove riječi i zadrhtao. Slijedeće što mi je palo na pamet je bilo - gdje ću naći ljubičice u jesen?
I toga dana nebo je bilo tmurno. Samo nas je nekoliko pratilo starog Ivana. Na ljubičice sam bio gotovo i zaboravio, ali sam se nemilo iznenadio kad sam ugledao ljubičaste, inače proljetne, cvjetiće ispod starog stabla na putu za groblje. Ponio sam stručak za njegov grob.
A pismo ispisano Ivanovom rukom, pismo koje nikad nije poslano, na mojoj je polici. I danas svjedoči o jednoj velikoj, nesretnoj ljubavi.
Marko Šiklić 4.g (2010.)
Povratak na KNJIŽEVNI LIST
|