S.Š. Ivan Meštrović

U podnožju planine Promine smjestilo se malo rudarsko mjesto Siverić.Udaljeno oko deset minuta vožnje od Drniša - danas je dio njegove općine.

Prošlost Siverića
Ako bacimo oko na prošlo stoljeće, ono zbog čega je Siverić bio poznat je nalazište mrkog ugljena. Nalazišta su se nalazila po cijelom mjestu,a jame od iskopa su se protezale čak i do Badnja. Tijekom 1902.god. u Siveriću je sagrađena separacija za klasiranje ugljena i to uz željeznički kolosijek, tako da je ugljen iz separacije odmah išao u željezničke vagone. Taj rudokop se nazivao “Monte Promina”.

Godine 1903.njemački su činovnici zaposleni u ugljenokopu pokušali otvoriti pučku školu u Siveriću, no neuspjelo. U rudnicima su se zapošljavali mnogi stanovnici Siverića ali i okolnih sela Miljevaca,Oklaja , Gradca, pa čak i dalje. Siverić je imao vrlo razvijen kulturni i prosvjetni rad.
U naselju su samostalno djelovale limena glazba,dramska skupina i mješoviti pjevački zbor.
Osim toga bilo je tu i vatrogasno društvo, te atletski klub.
Siverićki su glazbari na raznim natjecanjima, priredbama i gostovanjima pokazivali zapažene rezultate, no zbog pomanjkanja radnog prostora dolazilo je i do smanjenja aktivnosti. Dogradnjom nekadašnje zgrade Sokolane 1950.godine u središtu naselja Siverić dobiva Dom kulture pri kojem je osnovano Radničko kulturno umjetničko društvo.
Limena glazba osnovana je prema dostupnim podacima 1924.god. Svake godine za blagdan sv.Barbare,zaštitnice rudara,ujutro bi glazbari svirali budnicu kroz Siverić, a kasnije bi odlazili na misu u crkvu sv.Petra.
Bile su tri generacije glazbara od kojih je posljednja osvojila brojna natjecanja, te čak i savezna.
U Domu kulture 3-4 puta tjedno davane su kino-predstave, a poslije kino-predstave organiziran je ples. Osim modernih plesova plesala su se i narodna kola.

Tada je u Siveriću bilo oko 3000 stanovnika, od toga rudara 2000.Uz sve što su radili i imali, uvijek su se okupljali,družili i sastajali,bilo to u ondašnjem hotelu, brojnim kafićima ili na «vrh strane». U svom mjestu imali su sve što im je potrebno za normalan život, pa i svoju ambulantu i doktore.Zahvaljujući svemu tome, Siverić je do 1953.god. bio općina. Ili, kako su ga uglavnom zvali - gradić «Peyton».

Siverić danas

Danas, nažalost, od sve ove prekrasne prošlosti Siverića, nakon rata nije ostalo ništa, puno toga su četnici uništili, a ono što nisu je s vremenom propalo. Jedna od uspomena koje danas svjedoče o prošlosti Siverića je velebna austrougarska vila koju su pokušali renovirati, no nisu je uspjeli vratiti u prvobitno stanje, te dva rudnička vagona (cicke) koja bi uskoro trebala biti postavljena u središtu Siverića, zahvaljujući Ivi Odaku (Baketunu).

Ipak, ima i u sadašnjosti nešto čime se Siverićani ponose, a to je NK «Rudar», klub koji je pretrpio sve posljedice rata, te uspio opet stati na noge. Od 1965.godine, od kad djeluje, bio je šest puta zaredom prvi u svojoj ligi. Kasnije, nakon rata ga preuzima Miroslav Bukarica, koji klub vodi na vrh ljestvica, te osvaja prvenstvo.
Od 1975. pa do danas tajnik kluba Rudar je Mladen Bukarica, čovjek zahvaljujući kojem Rudar danas postoji.

U mom selu, jer i ja sam iz Siverića, sada živi oko 300 stanovnika, uglavnom starijih, jer se malo njih vratilo nakon rata.
Ljudi su se promijenili, nema više okupljanja, druženja, ni približno kao nekada.
Monotonija ubija moje malo misto.

Sve ovo saznala sam od starijih osoba, ali ako upitate i kojeg mlađeg Siverićana – svi znaju povijest svoga mjesta.
No, samo od povijesti se ne može živjeti.