KNJIŽEVNI LIST
JADEN
priča
Maja Buha
Sjedila sam u osamljenoj školskoj klupi na hodniku čekajući kad će se nešto zanimljivo dogoditi. Pogledala sam na veliki sat što je visio na zidu. Prošlo je samo 11 minuta od početka sata. Dežurstvo je tako dosadno. Sjediš i sjediš… Razmišljala sam o nečemu što mi se sinoć dogodilo. U početku, bila je to sasvim obična večer. Odlučila sam sama prošetati gradom. Tako mi se najviše sviđalo. Mogla sam razmisliti o svemu bez ispraznog čavrljanja. Prošla sam kroz park i krenula prema tribinama. Nikoga nije bilo na vidiku. Blažena tišina. Tako dragocjena i tako teško dostupna. Šetala sam polako udišući zrak punim plućima.
«Bok», pozdravio me. Sjedio je na tribini naslonjen o prečku.
«Bok», odvratila sam iznenađeno gledajući. Otkud se sad on stvorio?
«Hoćeš li mi praviti društvo, molim te?»
Iznenađeno sam ga pogledala.
«Oprosti?»
«Želim društvo. Udovolji mi, molim te.»
«Ok», prebrzo sam pristala.
«Hoćeš sjesti?»
«Ne smijem.»
«Zašto?»
«Obećala sam nekome.»
«Hoćemo li onda prošetati?»
«Može.»
Izvukao se ispod prečke i našao pokraj mene.
«Kako se osjećaš?»
Nisam shvatila pitanje. «Zašto?»
«Ne mislim trenutno. Da preciziram. Kako se osjećaš ovdje? Am… na ovome svijetu? Osjećaš li da bezuvjetno pripadaš ovdje?»
Našli smo se na svjetlu tako da sam mu bolje mogla promotriti lice. Bio je bolno zgodan, plavokos, sa velikim smeđim očima, pravilnim nosom i ozbiljnim usnama. Osjetila sam kako me nešto probolo kroz srce. Sjetila sam se kako on još čeka odgovor na svoje pitanje.
«Nikada.»
Trenutak potom blagi osmjeh mu je obasjao lice.
«Tko si ti?»
«Ja sam ja», još veći osmjeh mu se pojavio na licu.
«Veoma smiješno», odvratila sam, ali nisam mogla da se i sama ne nasmijem.
«Uvijek ideš u šetnju sa starncima?»
«Više-manje.»
«Veoma pametno.»
«Ah, znam, znam.»
«Pričaj mi više.»
«O čemu?»
«Svom pogledu na svijet.»
Sumnjičavo sam ga odmjerila.
«Znam da misliš da sam lud, ali, molim te.»
«Sve što je njima zabavno, uzbudljivo, novo – meni je dosadno i glupo. Tako lako padaju pod bilo kakav utjecaj, tako su podložni. Slabi su. Ne mislim fizički nego psihički. Da barem jednim malim dijelom osjećam da pripadam ovdje, pomirila bih se s tim, ali ni najmanjom česticom ovog tijela ja ovdje ne pripadam», naglasila sam zadnje četiri riječi.
«Što ti misliš tko sam ja?»
«Pitanja su ti užasno nepovezana.»
Blagi osmjeh mu je opet obasjao lice. «Molim te.»
«Ti si ti. Sam si rekao.»
«Lisa…» rekao je molećivim glasom.
«Ne znam. Netko… savršen?»
«Samo gledajući tvojim očima», laskavo se nasmijao. «Jesam li tu da te izbavim ili ne?»
Pitanje me pogodilo kao iz vedra neba. «Ti to mene zezaš?»
«Ne.»
«Tko si ti?»
«Ja sam… Jaden.»
Pogledala sam ga. Nije mogao imati ikakvog pojma koliko puno meni to ime znači. Bio je ozbiljan i ubrzano je disao. Obuhvatio me oko struka privlačeći me k sebi.
«Ja sam Jaden», ponovio je.
Zagrlila sam ga oko vrata što sam čvršće mogla.
«Imaš li ti ikakvog pojma koliko si ti meni nedostajao?»
«Mislim da imam», nasmijao se.
«I bolje ti je.»
- «Hej!»
«Što je?»
Domar me vratio u sadašnjost.
«Hoćeš li zvoniti?»
Pogledala sam na sat. Trebala sam zvoniti prije tri minute. Podigla sam ruku i pritisnula zvono.
«Jesi li dobro?»
«Jesam. Ispričavam se.»
«Sve je ok. Iako ne znam kako će tvoje kolege reagirati.»
Prvo su stigli dečki.
«Hej, što je tebi bilo?»
«Malo sam… odlutala.»
Ni sama nisam mogla shvatiti kako je vrijeme uspjelo tako brzo proći. Svi su počeli pričati uglas, a pridružio im se i ostatak razreda.
«Lisa?» Prepoznala sam njegov glas.
Progurala sam se između svih njih i ugledala svoje svršenstvo.
«Došao si.»
«Naravno.»
«Ali…»
«Rekao sam ti da sam došao po tebe. To znači da ne idem bez tebe.» Osmjeh mu je obasjao lice.
«Sada?» shvatila sam.
«Upravo sada.»
Obgrlio me oko struka i krenuli smo natrag u moju stvarnost.
Napisala: Maja Buha, 2.a (2008.)
Povratak na KNJIŽEVNI LIST
|