KNJIŽEVNI LIST
A JA ZA LJUBAV SAMO NA TAJ DOĐOH SVIJET
priča
Maja Buha
«Reci mi», Otac je još čekao da se odlučim.
«Ne znam.»
«Ti znaš da kad odeš, nećeš se sjećati ovoga.»
«Znam. Stvarno to želim, ali, ne znam. Pomisao da ću biti odvojena od vas…»
«To je samo jedan djelić u beskonačnosti.»
«Želim znati kako je to iskusiti osjećaje, kako je to biti čovjek», odlučno sam rekla.
«Sretno ti. Znaj da te iza svega toga, iza svih tih osjećaja, dobrih ili loših, čekamo. Samo zapamti: nikad ne posustaj.»
Probudila sam se. Bio je to još jedan običan dan. Ustala sam, preobukla se i izišla. Sunce je polako izranjalo iz dubina planina i sijalo svoje zrake na vesele boje cvijeća. Kako zaprepašćujući zna biti ovaj svijet! Prošetala sam do parka i sjela na travu pokraj potočića koji je žuborio.
«Bok», odjednom se stvorio pokraj mene. Bio je veličanstven. Plava kosa mu se sjajila na jutarnjem suncu.
«Bok», odvratila sam.
«Ja sam Colin», pristojno se predstavio.
«Ja sam Leah.» Bila sam zaprepaštena. Zašto bi se netko tako božanstven meni obratio?
«Smetam li ti?» upitao me.
«Ne.» Vidjela sam da u jednoj ruci drži nekakvu knjigu. «Što to čitaš?»
«Most preko vječnosti, Rich…»
«… ard Bach», dovršila sam.
«Čitala si?»
«Naravno. Sve njegove knjige.»
Nasmiješio se. «Što još čitaš?»
«Više – manje sve što vidim. Ti?»
«Isto.»
Nastala je kratka tišina.
«O čemu razmišljaš?» upitao me.
«Zašto si mi se obratio?»
«Nije bilo teško uočiti jedino živo biće u parku osim mene. Zanimalo me tko si.»
«Sad kad si saznao otići ćeš?»
«Ne. Sviđaš mi se.»
To me nagnalo da pocrvenim, ako već dosada nisam.
«Ali ako ti ne želiš pričati sa mnom…»
«Nisam to rekla.» Brzo sam odgovorila.
Nasmijao se na moju reakciju.
«Drago mi je. Želim te bolje upoznati.»
Te riječi, u svim ostalim slučajevima, bi me nagnale da pobjegnem, ali sada, kad sam pogledala to božanstvo ispred sebe, shvatila sam da život nečemu vrijedi, da vrijedi doći i iskusiti sve ovo.
«Oče», oči su mi bile vlažne. Plakala sam. «Želim biti s njim. Da samo znaš…»
«Znam. To znaš da mi sve značiš i da ću sve učiniti za tebe. Tvoje vrijeme je prošlo, a njegovo će uskoro doći. Moraš biti strpljiva. Život te morao tomu podučiti.»
«Ja ne mogu… ne mogu… Sam si rekao. Uvijek vjeruj u pravu ljubav, u onog nekog. On je taj netko. Znam da ni on sada ne može bez mene. Oče…»
«Leah.»
Nečiji glas me pozvao. Nije to bio Očev glas. Okrenula sam se i ugledala ga. Bio je lijep i mlad, kao onaj prvi dan kada smo se upoznali. Stajao je i smiješio se.
«Colin!» Potrčala sam mu u zagrljaj, zagrljaj koji me ispunjavao cijeli život na Zemlji i zagrljaj koji će me ispunjavati do kraja beskonačnosti.
Maja Buha, 2.a (2008.) |