KNJIŽEVNI LIST
kolumna

Tajanstvena Septimus zapisuje sv
oja zapažanja u kolumni pod nazivom
OVO JE PJESMA S GLUPIM REFRENOM...

Piše: Septimus

kritiziranje

najlakše je biti kritičar. neš’ ti, blebetat’ o nekome drugom se čini jako jednostavno. ali koliko su te kritike konstruktvne, a koliko samo puko blebetanje? pa eto reče jedan lik iz neke knjige u smislu (citiram otprilike): ‘kako može netko kritizirati nešto što nije nikad niti probao raditi, to bi bilo isto da doktoru dođe neki laik i govori kako bi trebao ili kako je trebao izvoditi operaciju’. donekle se slažem. zašto ovo sve govorim?

hm, sami smisao kolumne je da neka postavljena osoba komentira nekakve trenutne situacije u društvu, u drugom slučaju piše o sebi na način da ukaže na socijalne probleme ili nešto slično (recimo kao carrie iz ‘sex i grad’). dosad sam pisala o glazbi, internetskim druženjima, svojim loše iskorištenim idejama, bezrazložnim cenzurama… pa tako koja god tema mi sada padne na se pamet čini izlizano ili se ne smatram dovoljno kompetentnom da o tome uopće raspravljam. mislim možda to i nije traženo od mene, da nešto jako stručno prokometiram, već s nekakvog mog stajališta (žablje perspektive), zapravo uopće ne sumnjam u to. ali svejedno se ne usudim, bar zasada, o nekim stvarima pisati.

eto vidite, neki si previše dopuštaju, pa pričaju o svemu a zapravo ništa pametno ne kažu. a ja sjedim sa strane i pravim se glupa. ali stvarno ne volim kada se neke nestručne osobe prave pametne govoreći nebuloze o pojedinim stvarima. recimo, iživciralo me kada su na svjetskom rukometnom prvenstvu bile nekakve voditeljice koje veze nemaju o sportu, pa tako ni o rukometu. mogli su tako i na mene špricnit’ malo šminke, oko vrata iskaznicu da sam novinarka i bum ja odjednom znam sve o rukometu i izvještavat ću vas o svemu. nedavno kada su uhitili ubojicu ivane hodak i onaj voditelj na novoj odjednom postade i psiholog, tamo daje nekav psihološki profil ubojice?! hallo!, kako bi rekli ovi naši modni mačori, fešn gurui i koji je ono treći? a i oni mi idu na živce, kako ih nije sram - komentirati nečiji stil odijevanja. osobito ako je toj osobi koju komentiraš najnevažnije upravo to kako će se obući. kao da sad ja svom tati kažem nisi dobro iskombinirao te čarape s tom majicom, a njega boli briga.

eto, sad na kraju vidim da mogu i ja kritizirati.

(2009.)
(3.razred)

Piše: Septimus

slušam i čujem

evo, sjedim i razmišljam o trenutnim događanjima koja bih mogla ‘obrađivati’ u novoj kolumni. padaju mi na pamet: sanaderovo ‘pametno’ zamrzavanje plaća,vukovar i sveprisutna tema od početka ove školske godine – državna matura.
o ekonomiji mi se ne piše, o tome govorimo u školi svaki dan, o vukovaru da govorim ili čak samo krenem razmišljati, velika je vjerojatnost da padnem u omanju depresiju. a o državnoj maturi govorim i govorim već dugo, ali izgleda da nitko ništa ne čuje ili ne želi čuti (kako je rekla danas jedna moja kolegica/prijateljica). o ‘ničemu’ - ne smijem pisat’, jer sam to potrošila na zadnjoj kolumni. trenutno slušam glazbu, pa ‘ajmo pisat’ o utjecaju glazbe na ljude, na njihovo raspoloženje i ponašanje. I to – na mene kao takvu.

zanimljivo je (bar tako ja radim) da određenu vrstu glazbe slušam u određenom ‘raspoložnom’ stanju (kako god ovo zvučalo). kad sam sretna - slušam dance, new rave, synthpop, electropop, hip-hop, dosta indie rock, reggae…
kada sam manje sretna - slušam trip-hop, ambientalnu, experimentalnu glazbu, chilout, indie folk, singer-songwriter, jazz, post-punk, post-rock i sl. naravno to nije točno određeno, ali u nekim okvirima tako to otprilike izgleda.
dobro, sad sam se malo napravila pametna nabrajajući ove žanrove, ali imam opravdanje - ovo ljeto sam slagala glazbu po žanrovima, pa se tako sada lakše “ravnam”.

e, sada, postoje I obrnute situacije – kada ne bira raspoloženje glazbu, nego glazba stvori raspoloženje. kada sam, ne znam, jako happy i slučajno upalim neku tužnu pjesmu - automatski mi se spusti level “happynosti”. kužite? isto tako ako sam neraspoložena, postoje neke određene pjesme koje me lako mogu razveseliti.
nedavno sam tako pričala s rodicom o jednom izvođaču. govorili smo kako je njegova glazba depresivna, rekla je kako ga ispočetka nije mogla slušati zbog toga. na to sam ja rekla: “zanimljivo je što sve glazba može učiniti” (vjerojatno ne ovako gramatički točno, haha).

mislim, meni se to ne događa samo s glazbom, tako mi je i s filmovima, rjeđe s knjigama (ali da, i s njima).
recimo, nedavno smo čitali goetheovog werthera i spomenuli smo nagli porast samoubojstava nakon što je izdana ta knjiga. odatle i pojam wertherizam (utjecaj fiktivnog lika na društvo). dobro, ovdje sam malo otišla u krajnost sa samoubojstvima,
ali činjenica jest da se i takve stvari događaju.
malo su me zasmetale neke reakcije u razredu, kao - to je glupo, blesavo...
sigurno da nije pametno to što se netko ubio, ali neki su rekli da im je smiješno što se netko ubio zbog knjige.
e pa ja na to tako ne gledam. sigurno se netko nije ubio baš zbog te knjige, to je možda bila ‘kap koja je prelila čašu’, to poistovjećivanje s likom.
to su teške teme o kojima se ne smije tako olako razgovarati. Svakako, ne volim generaliziranje (shvatila sam da to često kaže i moja razrednica).

hm, malo sam otišla s teme, ali ne i predaleko. sve je to tu negdje blizu. fascinantno je kako umjetnost utječe na ljude. e, sad, kako utječe, dobro ili loše, o tome se može razglabati danima.
što se tiče raspoloženja, osobno volim i kad dobro i kad loše na moje raspoloženje utječe umjetnost,  jer tada znam da mi ta glazba, film ili knjiga nešto znači.

(25.11.2008.)
(3.razred)

Piše: Septimus

naslov

je li vam se ikada dogodilo da imate odličnu ideju za nešto napisat’? i krenete pisat’, uvod je originalan, dalje nastavljate, odlično se odvija, ali negdje po sredini se izgubite između zamisli, novih ideja i onog što zapravo napišete. e, pa meni se to često događa, pa izbrišem sredinu i ostavim samo uvod.
i sad ja nedavno pregledavam svoje “stvari” na računalu, i vidim, wao, pomislim, dobro sam se napisala.
ali eto razočaranja, dok sam ih sve pootvarala, pročitala,shvatila sam da ih je možda ukupno pet do kraja napisano. šteta, pomislim, tako lijepih uvoda imam. 

sad sjedim u svojoj sobi, i opet za računalom, i opet, dakako, slušam glazbu i razmišljam - mogla bih napisati kolumnu, ali ne znam što napisat’, pa sam se sjetila da bih mogla ovdje ubaciti neki svoj uvod o kojem sam govorila u početku, tek tako da vidite kako ja uništavam svoj talent. dobra fora, ha? pa, evo jedan zadnji u nizu.

-> “kasno je. točnije 3:14 ujutro je. meni se ne spava. ipak, možda malo, al’ mi se ne da ići spavati. upravo sam završila ‘okvir’ za sliku mene i moje prijateljice koju sam isprintala, koju je uslikala moja sestra neki dan u gradu. Slika mi se svidjela, pa sam odlučila napraviti nekakav okvir za nju. dakle, završila sam ‘okvir’, te mi je sinulo kako ga još mogu poboljšati, ali zato bih ipak morala pričekat’ jutro tj. dan.
zapravo ovaj uvod uopće nema nikakve veze s onime što sam htjela napisati. samo da kažem trenutno slušam múm, jedan islandski bend, koji svira nekakvu ambientalnu muziku, jako je cool. točnije slušam njihov cd   finally we are no one, po prvi put, koji sam ovo ljeto uzela od rodice između ostalih. nešto slično njihovoj muzici mi se u zadnje vrijeme često sluša. (ne znam zašto, ali svaki put kad nešto krenem   pisati, imam potrebu da naglasim što slušam, kao da podsvjesno mislim da će mi to nešto u budućnosti značiti  kad nasumice naletim na taj tekst.)
zapravo, glazba je otprilike ono o čemu sam htjela pisat’.
pa evo. :P”<-

eto ti mog uvoda. možda ste primjetili da sam na kraju napisala i jedan smile. Joj, na njih sam se ‘navukla’ ovo ljeto. prije su me jako živcirali, osobito oni na msn-u što skakutaju po ekranu, pa postoje za svaki slog i dok ti dešifriraš što ti neko napiše, više te i ne zanima. ali, sada su mi cool. šta’š.
kako se samo mišljenja mijenjaju. :D 
pa eto, prije par mjeseci sam napisala kolumnu o društvenom networkingu, kako ja to ne bih mogla svaki dan obilaziti, ‘vamo-tamo, a danas se premišljam ‘oću li napravit’ profil na jednoj takvoj stranici.

ne mogu izdržati da opet ne kažem što slušam (sigurno vas zanima.) sada slušam 'gus gus', njihov cd ‘this is normal’
(trip hop grupa). dobra je, ali ne slušam je često.
za ovaj put toliko.

(listopad, 2008.)
(3.razred)

Piše: Septimus

21. stoljeće i njegove čari

bila sam na predstavljanju knjiga sanje pilić, zorana pilića i damira pilića. započeli su  čitanjem kratke priče “pitanje za milijun kuna” (čini mi se tog naslova) iz knjige doggiestyle  zorana pilića (koja je, moram napomenuti, jako cijenjena u književnim krugovima hrvatske). priča mi se jako svidjela, jednostavna je i tema je jako učestala u društvu (cura je prevarila dečka, isprva ne priznaje, on je prisili, krenu naoko čudna ali bizarno česta pitanja u takvim slučajevima). sve je bilo uredu, dok se nisu pri kraju priče pobunile starije gospođe (ovo nije bio dio knjige, nego stvarnost) zbog prevelike doze vulgarnosti, uličnog govora i što ti ga još znam. da pojasnim, stil pisanja zorana pilića mogao bi se usporediti s stilom bukowskog ili burroughsa.
naravno, pobunom je zaustavljeno čitanje kratke priče i krenulo čitanje pjesama sanje pilić. ona je bila recimo blaža u odnosu na zorana, ali mogla sam primjetiti njezin sarkazam u trenutcima kada je tražila koje će pjesme čitati, rekla je da joj je teško pronaći koju će pjesmu pročitati pored ovako kritične publike. pjesme su bile dobre, ali se mlađa publika očito još bunila zbog prekida predhodnog čitanja, pa je atmosfera bila jako napeta.
iza sanje, na red je došao damir pilić, koji je inače novinar slobodne dalmacije. njegovo djelo, kao i zoranovo je čitao drniški glumac milivoj beader, na jako izražajan i moram priznati zanimljiv način. čitao je također kratku priču naslova tipa “nisam znao da će ostati 12 sati” (naravno nisam sigurna u točnost naslova) iz knjige koja na coveru ima sliku wc školjke (naslova se, pogodite, opet ne sjećam, što ću vam, izgooglajte ga). bila je jako zanimljiva, ali zbog napetosti i dužine djela sam se na trenutke gubila pa nisam sve uhvatila, ali sve u svemu je bilo ok. damir je još htio pročitati dio knjige koja je još u procesu pisanja, za koju još nema naslova, o vremenu u splitu prije samog početka domovinskog rata iz perspektive mladih ljudi. pisana je u stilu “duži put do dna”  nicka hornbya. također zanimljivo štivo (odkad tu riječ nisam koristila u svom govoru!).
na kraju svega (promocije) počela su prepucavanja, da li pročitati do kraja zoranovo djelo, treba li se on ispričati i slično. mislim da je jako jadno zaustavljati čitanje jednog takvog djela u 21. stoljeću. gdje je tu sloboda pisanja? djelo se nije pročitalo do kraja, što je bilo i za očekivati. jednu stvar znam, sigurno ću pročitati zoranovu knjigu u potpunosti.
dva dana iza sam dobila informaciju od sestre da  se je o tome incidentu razgovaralo i na misi, s podržavanjem gospođa koje su zaustavile čitanje. smatram to neumjesnim.
odlazim s preporukom da pročitate tu knjigu i sami prosudite je li to bilo vrijedno prekidanja.

(2008.)
(2.razred)

Piše: Septimus

nešto o društvenom networkingu i drugim stvarima

facebook, myspace, last.fm, blogovi, forumi… u zadnje vrijeme sve češće te netko pita imaš li profil na nekim od tih stranica. ljudi se sprijateljuju, zaljubljuju, ubijaju dosadu. osobno nisam osoba koja bi mogla dan-noć provodit’ vrijeme na takvim stranicama, tj. “obvezati” se na nešto takvo. prije par godina sam kao počela pisati dnevnik. to sam redovito pisala par dana, pa je ostala praznina od jedne godine. koga briga, jednostavno zaboravim. jedva sam se sjetila da trebam kolumnu pisat’ jednom mjesečno. čudno mi je samo pomislit’ da postoje osobe koje traže “ljubav svog života” preko neke internetske stranice.
imam profil na last.fm-u. to mi se sviđa, trebaš samo slušat’ muziku (to ionako uvijek radim, jednom sam dobila komentar da sam hodajući džuboks), plus nađeš još tonu druge pametne muzike. u trenutcima velike dosade idem na chat da bih mogla ismijavat’ nekakve stereotipe.
u mom slučaju, myspace i blogovi mi dobro dođu kada “istražujem” neke bendove ili glumce, u tom pogledu je jako koristan. ali opet u većini slučajeva to prije pregledavam po wikipediji, pa tek ako nema ništa na njoj, istražujem alternativu.
“zdravo vojnici”, rekao je bush vojnicima na svom nedavnom posjetu hrvatskoj. više od dvije riječi on nije mogao zapamtit’. ništa više nemam reći o toj temi.
i na kraju želim objavit’ da idem na koncert hladnog piva i t.b.f.-a!
hahaha! to je inače humanitarni koncert za šibensku bolnicu i osim već navedenih tamo će biti također i atomsko sklonište, 022 i one i many (zadnja dva benda su iz šibenika ). koja sam ja dobrotvorka!

(2008.)
(2.razred)

Piše: Septimus

pročitala sam jednu knjigu. nastavila sam čitati drugu. ovo je jedan od onih dana kada mi se samo čita. zeza me prišt. ne sviđa mi se ovo vrijeme. ne razgovara mi se s ljudima. tv mi trenutno nije na prvom mjestu. kava, muzika i knjiga… zasad dovoljno.
jedan od onih trenutaka kada ti se neživi tvoj život, pa čitaš tuđi. dobro je to. zaboraviš na trenutke neke stvari.
danas sam prešla cestu bez da sam pogledala lijevo-desno ( nekad mi se neda ), vozač je bio ljut, susjed mi je, ljutito me pogledao. nastavila sam dalje ko da mi je svejedno. nije mi svejedno. pravim se da je. sestra nešto govori, ne slušam je, zamišljam što sad vozač radi. znam kad se vozimo u autu I dogodi se sličan događaj ( ovaj put iz druge perspektive), obično slijedećih deset minuta se raspravlja o nemarnosti proklete današnje mladeži koja misli da vlada svijetom. uh, pubertet! odgoj!
ohladila mi se kava.
korizma je. odrekla sam se žvaka. danas mi se baš žvače žvaka. nikad mi se ne žvače žvaka. žvaka! koja riječ?! haha. joj, ovo je sezona uskrsnih pogača. obožavam ih. uskrs volim zbog pogača, božić zbog čokoladnih djeda božićnjaka. šala. pitam se koliko vjernika zapravo uskrs nešto znači, kojima to nije tradicionalna uskršnja večera, posvećeno jelo, jaja, meso, pogača…
sjećam se kad je umro toše i odjedanom svi ga slušaju. smijala sam im se. sad kad je umro heath, odjednom imam jaku želju da gledam njegove filmove. smijem se. danas sam pročitala u jednoj od knjiga koje trenutno čitam, da umjetnik ako želi da mu djelo bude dobro prodano mora počiniti samoubojstvo. sarkazam.

(2007.)
(2.razred)

Povratak na KNJIŽEVNI LIST